Završna riječ (VIII. Javni sastanak)

Abstract

Šta bi se moglo napraviti za unapređenje medicinskih nauka? Ja imam tri prijedloga. Prvo: neophodno je u Jugoslaviji kao cjelini i u BiH posebno, u sva područja nauke ulagati mnogo više tekućega i minuloga rada i sredstava neophodnih za taj posao. Koliko? Ja ne znam, ali znam da ne bi bilo teško to izračunati za svaku oblast nauke posebno. Mislim da samo opredjeljenje da je neophodno razvijati naučno istraživanje puno ne vrijedi ako se mi, odnosno naša društvena zajednica uprkos svim poteškoćama oko para ne opredijelimo da iz godine u godinu dajemo sve veći postotak nacionalnog dohotka za istraživanje i nauku uopće. Koliko? Druge zemlje troše 2—8%posto nacionalnog dohotka u ovu svrhu, a čuli smo da naš SIZ nauke raspolaže sa 0,14 posto nacionalnog dohotka Bosne i Hercegovine.

Mislim da bi trebalo intenzivno da agitujemo da dođe do čvrstog opredjeljenja društva u prilog stalnog i planskog povećanja udijela sredstava za nauku u nacionalnom dohotku. Ja lično mislim da bi, recimo, godišnje dodavanje od 0,3 posto nacionalnog dohotka omogućilo da u toku narednih deset godina prevladamo naše zaostatke i slabosti i učinimo nauku i tehnologiju istinskim motorom koji će omogućeni brži razvoj privrede i našeg društva u cjelini. Tek to bi obezbijedilo da se vodi nekakva smišljena naučna politika. Mislim da se ne može voditi uspješna naučna politika ako se ne zna koliko će se sredstava ulagati u nauku.

Za razvoj kadrova, za razvoj infrastrukture svuda treba 5—10 godina, a isto toliko godina traje i izvođenje nekog ozbiljnijeg naučnog projekta. Planovi za naucni rad i razvoj, bez jasnih i sigurnih sredstava za tu svrhu računi su bez krčmara. Zato mislim da bi i mi medicinari trebalo da vršimo određeni upliv na naše društvo da ono preuzme čvršće obaveze u pogledu naučne politike.

Sad evo i drugog prijedloga. Kad su u pitanju medicinska istraživanja, mislim da mi medicinari imamo još jednu opciju, nezavisno od toga kakav će biti razvoj nauke u cjelini. Mislim da se u zaštiti zdravlja cjelokupni ciklus proste i proširene reprodukcije zdravstva mora finansirati jednim kanalom. Taj kanal su sada SIZ zdravstva, pa preko njega treba finansirati ne samo liječenje i preventivu nego i

odgoj zdravstvenih radnika i medicinska istraživanja. To bi omogućilo da se razvoj medicinskog školstva i medicinskih istraživanja uskladi sa potrebama zaštite zdravlja stanovništva, te da se raspoloživa sredstva najracionalnije koriste. Uz ovakvu organizaciju finansiranja vjerujem da bi se datim sredstvima ostvarivali veći efekti i da bismo prevazišli štetne posljedice sadašnjeg „trojstva” u upravljanju i finansiranju našim klinikama i institutima, koji su po svojoj funkciji i zdravstvene, i stručne i naučne ustanove. Tvrdim da bi ovakva reorganizacija bila od velike koristi za zdravstvo i da ono nikad neće valjati ukoliko od ukupnih rashoda zdravstva nastava i nauka ne budu vukle makar jedno 8 posto. U tom pravcu bi trebalo ici i stvarati odgovarajuću klimu.

Treći moj prijedlog se odnosi na organizaciju finansiranja nauke. Tvrdim da je štetno finansiranje cjelokupne nauke putem SlZ-a nauke. Mislim na finansiranje univerziteta i fakulteta. Štetna je koncepcija da su univerziteti samo nastava i da samo nastave treba finansirati. Fakulteti medicinskih i srodnih nauka treba da dobiju kompletan paket zadataka i odgovarajući paket sredstava za tu svrhu. Besmislica je da se fakulteti finansiraju po broju đaka, časova predavanja i vježbi i sl.

Još nekoliko rijeci o zajedništvu u naučnom istraživanju. Ja mislim da se treba odreci iluzije da republička državnost znaci da svako mora imati i raditi u nauci sve. Dovoljno dugo je trajao period kada su republike i pokrajine nastojale da svako ima sve. Došli smo dotle da niko više nema ništa čestito. Umjesto da idemo na određeno zajedništvo u nauci i nastavi, mi smo posljednjih petnaestak godina takve prijedloge etiketirali kao centralizam. Centralizam je jačanje centralne državne vlasti. Zajedništvo je zajedničko rješavanje zajedničkih pitanja. Kadgod nešto možemo napraviti zajednički bolje i jeftinije ili kada to uopće ne možemo učiniti pojedinačno. Za zajedništvo u tom smislu uopće nam ne treba Federacija, nego samo dogovor za zajedničko finansiranje zajedničkih poslova. Mnogo je toga u medicini što možemo da obavimo zajednički, a ne možemo svako za sebe. Primjer je kompjuterizacija traženja bibliografije. Nema razvoja kadrova ako ne stvorimo jedan zajednički centar za bibliografsku informatiku. Bibliotekarstvo je druga stvar bez koje nema razvoja nauke. U Jugoslaviji ne postoji nijedna čestita medicinska biblioteka koja bi držala onih 5 — 6 hiljada medicinskih časopisa koji se indeksiraju. Naši naučni i nastavni kadrovi ne mogu ozbiljno raditi i stvarati ako im treba godinu, dvije i više da dođu do knjige ili časopisa. Odsustvo zajedništva je također katastrofalno i za našu medicinsku publicistiku. Mi imamo mnogo medicinskih časopisa, ali nemamo nijedan medicinski časopis svjetskog ranga. To ne valja i to je štetno. Ne mogu ljekarska društva sama da finansiraju uređivanje i izdavanje časopisa. To ne mogu ni pojedini regionalni i republički SlZ-ovi, ali bismo to zajednički mogli. Slično odsustvo zajedništva postoji i u planiranju i izvođenju istraživačkih projekata. Zbog rascjepkanosti njihovog finansiranja i odsustva duha zajedništva na području medicinskih istraživanja praktično više i ne postoje međurepublički istraživački projekti.

Naša će delegacija u Zagrebu pokušati da inicira da zajednički razmotrimo ova pitanja. Prije svega, treba da razbijemo iluziju da svako može za sebe napredovati brže nego što bismo napredovali radeći i stvarajući zajednički.

Ja duboko vjerujem da dobre ideje imaju veliku pokretačku snagu. Ako se dovoljan broj ljudi složi u nečemu i to ponavlja i predlaže, stvari će se prije ili poslije riješiti. Mislim da mogućnosti za procvat medicinskih nauka nisu loše jer imamo velike resurse. Prije tridesetak godina situacija je bila mnogo gora i teža. Nije bilo kadrova, ni institucija, ni novca. Od onda do danas mi smo stvorili obilje kadrova.

Nama dolaze na medicinu najbolji od najboljih đaka. Mi imamo na fakultetima volju i želju za naučnim radom. Imamo i ponešto prostora i opreme, ali nemamo dovoljno finansijskih sredstava. Kadrovska i naučna infrastruktura su veliko bogatstvo koje se ne bi smjelo držati van upotrebe. Naše je bogatstvo u mozgovnim resursima i potrebno je samo da omogućimo ljudima normalne uslove za naučni rad. Ja vjerujem da to nije cilj za daleku budućnost, nego neposredno ostvarivi zadatak. Od svih nas zavisi da li ćemo se i kada ćemo se ujediniti u jednoj zajedničkoj politici unapređivanja medicinskih nauka.